Zamisli : budiš se u 5 ujutro da bi plivao , poslije toga voziš bicikl dok si ne zaboraviš ime, pa onda trčiš kao da te netko lovi i još platiš za sve to. Da, dobrodošao u svijet triatlona.
Logično si postaviš pitanje '' Zašto ? ''
Prva stvar jer ''normalno'' je dosadno.
Neki ljudi ( normalni ) samo trče po parku, neki se voze biciklima s prijateljima ili plivaju dok su na godišnjem odmoru. Triatlonci kažu, ajmo mi to sve spojiti, iskoristiti i zadnji trenutak slobodnog vremena, namazati se vazelinom po cijelom tijelu, obući što uži triko (triatlonski dres), dodati štopericu na to i utrkivati se s drugim '' luđacima'' na 35 stupnjeva.
Logično, zar ne?
Druga stvar je osjećaj '' superheroja'' ( bez plašta, ali s brojem )
Tko god se utrkivao, zna da je tijekom utrke tisuću puta pomislio da stane i odustane. Ali isto svaka ta osoba će potvrditi da osjećaj nakon završene utrke je fantastičan i samo čuješ kako si čestitaš '' ja sam ovo stvarno napravio/la ''.
Možda jesam bio zadnji, možda sam pogriješio/la u nekim stvarima, ali sam prošao/la ciljnu liniju. Tvoje tijelo i mozak ti samo šalju poruku ''Bravo, što je sljedeće ?!'' .
Treća stvar je da je ovaj sport kao neka terapija koja traje duže, a puno manje košta.
Umjesto da plaćaš psihologa , triatlon ti nudi : meditaciju za vrijeme plivanja, oslobađanje frustracija na biciklu i suočavanje sa egzistencijalnim pitanjima dok trčiš na 35 stupnjeva (u hladu). Definitivno jeftinije , a još dobiješ majicu s trke i medalju.
Četvrta stvar je zaraznost bavljenja sportom.
Mogli bi reći da je zarazno kao Netflix, ali samo puno puno zdravije. Prvo ideš probati samo supersprint, pa možda sprint, pa ajde da popravim vrijeme na tim distancama, pa idem kupiti novi bicikl, pa nove tenisice, pa iduća stvar je da guglaš na internetu '' kako podići svoj VO2max za 6 mjeseci '' ili hotele po Portugalu jer ti je tamo iduća utrka.
Triatlonci su posebna sorta ljudi, opsjednuti treninzima, analitikom, opremom, ali i istovremeno i najspremniji da ti pomognu, da te bodre i da dijele izotonike tokom utrke. Ako ti treba podrška, samo dođeš na utrku i osjetićeš tu podršku. Isto tako oni koji krenu od malih nogu u svijet triatlona, oni će postati osobe koji nikada neće zakasniti na posao, uvijek će pronaći rješenje za svaki problem stavljen pred njih, a razina samopouzdanja će biti iznimno visoka.
Kao neki zaključak bih rekao da ljudi se bave triatlonom jer ih to čini boljima. Pomičeš granice svojih mogućnosti. Svaki finiš je mini pobjeda nad sumnjom, umorom i kaučem koji te zvao (uz pizzu i colu ). Kad jednom uđeš u ovo, teško se izlazi. Ali zašto bi i izlazio?
